Eto...onako

Nadjem je u kuhinji...place... Dosla sam joj pokazati moje umjece heragamija (valjda se ovako pise)... Kaze da je ostavim... Pitam je je li place zbog mene? Odmahne mi rukom, i kaze da izadjem... I ja izadjem...i sjetim se da postoji fanasticno mjesto za izbacivanje frustracija...postoji blogg...I bas mi nesto zivo svejedno ko ce da cita...kome ce biti zanimljivo...jer danas sam pokopala onu "nice"stranu mene. Obilo mi se o glavu...svejedno...sad bar znam da cu ostati bez posla...nekad oko jula...ako ne i prije... Prica je poduga, nimalo lijepa. Krece kao i sve price o herojima, mitovima...zrtvovanju. Ovdje se pod zrtvovanjem prvenstveno smatra ostajanje do deset na poslu, deset sati rada je redovna pojava...o onome..."ja sam odgovoran/a, ja to moram, i svi trebaju da dobiju informacije na vrijeme. Nije ok da onaj dio u lancu koji ce zakociti bude moja karika"... Cemu? Pitam se? U k.... je otisao svijet... Ne tako daleko odavdje u jednoj ogromnoj hali je radilo sest stotina dusa, ne radi se o nasoj "lipoj"...Sest stotina dusa je po cijeli dan tipkalo, unosilo fakture...ako imate vise od dvadeset tri godine...onda ste prestari...Nemate brzinu, i pretpostavljaju da su vam ruke dovoljno krzljave da vi to ne mozete raditi... Metoda se zove: Isperimo im mozak zajedno... To im je posao... 8h+ unose kojekakve papircine u sisteme i samo to rade...ne treba im mozak...kako mi kazu, cilj je "automatizacija"... Fucken automatizacija...Sta bi smo mi bosanci rekli na ovo? Nish...pa one imaju posao( obicno su zene)! Nego, zasto se ja zamaram tamo nekom zemljom koja je , btw, dio EU...ne zbog ekonomiju, standardna, nego neceg treceg o cemu necu da se izjasnim...jer nije mi cilj da raspredam o glupostima na koje ce se nakaciti mozda i veci idioti od mene, jer raspredanje na internetu je kao specijalna olimpijada..."i ako pobijedis, opet si retardiran".... Helem, izigrali su me... Skola zivota, naucena naravno opet na tezi nacin... Ali sitne ribice tako dolaze do lekcije...nista lagano, nista jednostavno...

Dobro je biti free... od tebe.
Dobro je stresti sa sebe sve tvoje lazi...
Dobro je "dovoljno glasno u sebi"reci da mi vise nista ne znacis...
Dobro je otvoriti mail i ne ocekivati nista vise od oglasa za posao...
Dobro je ne misliti o tebi...
Dobro je ne nadati ti se vise...
Dobro je biti izlijecen od tvoje manipulacije...
Dobro je znati da mi cinjenica da te vjerovatno vise necu vidjeti ne pada  tesko...
Dobro je ne biti utopljenik uspomena...
Dobro je ponekad i sjetiti se  tvojih  mana i vidjeti da stvarno i jesi takav...
Dobro je sto te nema vise u mom zivotu...
Dobro je sto me ne mozes nicim vise omalovazavati...
Dobro je sto te strpah u svijet izguibljenih...
Dobro je sresti ljude poput tebe, jer ti si fantasticno (negativno) iskustvo  zivota...
Dobro je suociti se sa cinjenicom da su ljudi uglavnom zli (i ti spadas u ovu kategoriju)...
Dobro je sto ne moras vise nekoga odgajati...
Dobro je sto me ne zanima kako ces provesti ostatak svog zivota...

"Dusi, moram svoje razmisljanje podijeliti s nekim...
Mislim da je ovo last goodbye s X. Nish nije pokusao, potencirao, mislim da u sustini on nikad nije nish  spesl zelio, pustao je uvijek da ga vodim kao slijepca, ne radi on to namjerno, on je jednostavno takav, bezvoljan. A ako se pitas kako sam ja, dobro sam , stvarno jesam, osjecam se kao da su mi ruke slobodne, al' sam zerdu tuzna, jer sam se valjda kao i svaki insan sazivila sa svojim teretom, pa je ta tuga od nekakve zbunjenosti, a ne od tuge radi tuge. Eto, to sam ti htjela reci, tacnije sve sto sam htjela ikad reci. S puno ljubavi, tvoja A."

Ne znam da li ces sijati u redovima kako si zelio, i ne znam da li ce bas tebe da primjete...
Ne znam da li duse onih koji oprostaj nisu dobili sijaju...
A trazio si ga...ali kako rekoh: spoznadoh i ja granice svoje humanosti...
Ja oprostaj jos ne nazirem, i nije kao da te ovim ucjenjuem...ali srce je to koje ga valjda treba dati...rijeci su suvisne...i one ovdje, a ti to znas, nemaju tezinu.
Znas li osjecaje zaboravljenog, izgubljenog, napustenog?
Znas li osjecaj kada testiras svoju ispravnost, analiziras je, zadires do srzi, i nista ne zakljucujes?
Znas li? I onda se vracas, desecima  hiljada puta, i opet ne vidis odgovore, jer ti i jesi taj koji ih nema.
Znas li kako je kad te ostave, kada si izgubljen, i svaka strana svijeta, svaki put ti najednom djeluju besmisleno?
Znas li kako je kada ti otkinu krila, a ti si tek osjetio cari letenja, i zadnje sto si pomislio jeste da ce ti onaj do koga ti je najvise stalo, i koji je tvrdio isto, uraditi upravo to?
Upitah te:Cega se bojis?
Sebe, mene, svijeta, razocarenja?
Svoje nezrelosti?
Boze, sta mislis da sam trazila?
Kako si me prevario!
Iskreno se nadam da ces slijedeci put kad budes govorio nekoj drugoj, boljoj, goroj, ljepsoj, ruznijoj, stvarno  to i osjecati.

Kako davno napisah...docekah i ja taj pos'o...i opet rintam...k'o konj...ev recimo tunajt...svi normalni insani mog ejdza bar ce na kafu...ja sam s posla izasla u osam...da, i opet cu sutra otici...i opet ne znam kad cu zavrsiti...moj ti ga bos blage nema kad izadjem, kad dodjem...ona k'o inasan dodje oko 11 i ispari se oko dva...moze joj se, valjda...


I kao slag na tortu, pita me mama...mozda je do mene, puno grijesim, sporo radim...bit ce da sam ja kriva, huda i ne skontah...

Kaze da je kriv horoskop...

On je natjerao da uradi to sto je uradila, on je tjerao da se postavlja prema ljudima kako se postavlja, on joj je priskrbio sva razocarenja...


Sutim...ne znam sta da kazem...i nije kao da mislim da ce moje rijeci bilo sta popraviti...
Sutim...naizgled, fanatsticna, karizmaticna persona...
Persona koja se slomila...persona koja se jos slama...

I onda kao da mene tjesi, kao da je htjela, vjerovatno bi otisla do kraja...
 Kaze, nije je ni mama razumjela...
Ne znam ni sto meni prica, nije ni svjesna da je vec danima nosim u mislima, i pitam se sto li je toliko poslo pogresno...
Nisam ni ja bila otporna na tudje, pogresne, svjesne ili nesvjesne komentare...


O suicidu...nije bas kao da i  nisam razmisljala, ali to je ono razmilsljanje koje ima bar 80% "zdravih ljudi"...spadala sam u tu kategoriju, ali nije bas  da bih imala hrabrosti...
Otisla je daleko...
Srest cete  je u gradu...znam da hocete...i zavarat ce vas ono sto vidite...zato, please...budite pazljivi prema njoj...jer oci joj nisu nista manje tuzne od mojih, vasih...i budite njezni...nikada ne znate (i ne znam) kome ste (sam) uljepsali dan, s osmijehom, ili rijeci...


 

Nemoj mi uzeti krila,

Tek sam osjetila cari imanja,

Ostani tek toliko da se jos jednom osjetim sigurnom

Vrijeme ne pomaze kako su obecavali

Tonem u ambis, dublje i dublje

Besmisao me obuzima

Vise ne vidim svijet

Svijet vise nije saren

Pusti me da se nadam da bar trenutak svog razmisljanja posvetis meni

Ideja da je pocetak kraja blizu me panicno obuzima

Jos jedna besana noc mi je otvorila vrata

Nedostajes mi toliko da ne mogu disati...

Nedostajes mi...onako kako nikom nisi nedostajao

Pokusavam u moru beznacajnih stvari da vise ne vidim tvoj lik

I onda, kad pomislim da zaboravljam,

Izranja tvoj osmijeh...

Jedan jedini...

Isti...

Zaledjeni osmjeh...

I svi moji pokusaji postaju tako mali, nebitni

Sva boli izranja u svoj svojoj velicini...

Vise ne znam razlikovati

Istinu od lazi,

Ne znam je li to stvarni osmjeh,

Ne znam koliko sjecanja daleko idu...

Ne znam vise ni koga se sjecam...

         Ne znam zasto mi se vise plakalo...
Zato sto mi se nije javio, ili zato sto sam opet ispala glupa...
Kad kazem glupa mislim na ono "biti zenski glupa"...Pokusavam samoj sebi "odgovorno da tvrdim" da se nisam zaljubila, jer sebi vec dugo ne dopustam te luksuze...ako i postoji neka verzija covjek-robot, mislim da sam joj ja najbliza...I opet, i opet...provjeravam mail, telefon, a to isto nisam radila sigurno neke tri godine...
Uzasno mi nedostaje...
Laskanje je bilo savrseno...ali sva moja pamet je bila neuporediva sa seksom...seksom, kojeg nije bilo...
I nisam feministica, stvarno nisam...ali toliko je ocito da boli...

Sjedim ja u tramvaju, na +35, i nije bas da mi se sjedi, ali bit ce da niko nije bio sposobniji ( sto od stomaka, sto od godina) da podnosi tih sicusnih 35 i "ganja" kojekakve papire...Prije nego nastavim s pricom moram ubaciti ovaj detaljcic... smjela bih se  zakleti da sam tako stojeci na  M.Dvoru, cekajuci tramavaj, vidjela neku maglu(kao umirem ja od silne temp.), za koju se ocito kasnije  ispostavilo da je bila prasina, jer nisam umrla...Da malo pojasnim ovo: ja jednostavno mislim da umiranje ima neke popratne efekte, ...kao fol, vidis maglu, cujes zvukove, (samo onaj ko umire, drugi nisu "privilegovani"), a mama mi se pola dana jednom smijala kada sam rekla da se toplo nadam da Azrail ne dolazi naglo, nego te onako fino gurkne, na sto je mama nadodala: "Jest, jest, i ono ti prijateljskim tonom kaze, ...., VRIJEME JE...jesi li sad spremna", HELEM, nije ovo poenta price...
Poenta je da je ciko ispred mene (cetvrti u tramvaju, ja sam bila peta) citao novine: naslov je isao kao: djevojcica odrasla s psom, i zna samo lajati...fol ne zna pricati...
Ne znam sta je dalje bilo, mogu samo nagadjati da je da bi prezivjela, glodala kosti, ili jela travu, a opet...ne znam...odakle im kosti, i ako ima kostiju,i ako ima trave, nije to neka divljina, pa valjda je bilo i ljudi...pa opet...ne procitah ja clanak, al' et...
Sjetim se da je tako devedesetih, tamam pred rat, izasao clanak da je neka porodica, cetvero djece, odraslo u sumi, roditelja nije bilo (ne znam kako, i ne znam zasto, nagadjam, poginuli u ilegalnoj sjeci sume), i kao nadigla se bivsa Juga da ih udomi, pa sam ja mamu pola dana molila da usvojimo djevojcicu s naslovne strane (na naslovnoj ta X djevojcica razvija pitu, ostali sjede sa strane i gledaju je sta radi)...
Bilo je ljeto, i nije bilo 35...i nije bilo plasticnih kesa "na izvol'te", i nije se bas pricalo o ozonskom omotacu, ali psiha je ocito ostala ista...i ma koliko se mi trudili da izgledamo vise civilizovano od onih u osamdesetim, devedesetim...jos uvijek imamo naslove tipa: dolaze vanzemaljci s nekim ultra mega velikim svemirskim brodom, velikim haman k'o Bosna,nece da ratuju, dolaze IN PIS, i jos uvijek imam nekreativne reklame poput one za Haribo :"Haribo vole djeca i odrasli takodjer"...(uzasno me nervira reklama, krajnji nedostatak kreativnosti), i jos uvijek ljudi ljude zatvaraju po podrumima...mogla bih ja ovako do besvjesti, ali mislim da je za sve ipak krivo vrijeme, jer nekako mi se na vrijeme najlakse vaditi sa svim silnim nebulozama...